Inflacija u 2024.: tko zapravo plaća cijenu rasta cijena?

Inflacija nije jednaka za sve

Kada DZS objavi da je godišnja inflacija u Hrvatskoj iznosila 4,2%, taj broj ne znači isto za osobu s minimalnom plaćom i za osobu s prosječnim primanjima i stambenim kreditom po varijabilnoj kamati. Inflacija je zapravo košarica različitih cijena koje rastu nejednako — hrana, energija, stanovanje, prijevoz i usluge imaju različite stope rasta, a svako kućanstvo troši drugačiji omjer tih kategorija. Podaci Eurostata za 2024. pokazuju da su kategorije koje čine najveći udio potrošnje nižih dohodovnih skupina — hrana i komunalije — rasle brže od ukupnog prosjeka. To znači da stvarna inflacija koju osjeća kućanstvo s 1.200 eura neto prihoda može biti i 1,5 do 2 postotna boda viša od službene stope. S druge strane, kućanstva koja značajan dio prihoda investiraju u dionice, nekretnine ili devizne depozite imaju prirodnu zaštitu koju niskodohodovne grupe jednostavno ne mogu priuštiti. Razumijevanje tog raskoraka ključno je za donošenje osobnih financijskih odluka — jer strategija zaštite kupovne moći koja radi za jednog čitatelja može biti potpuno besmislena za drugoga. U nastavku razmatramo tri konkretne strategije koje su statistički pokazale učinak u inflacijskim epizodama — ali i jasno navodimo pretpostavke pod kojima svaka od njih funkcionira.

Strategije zaštite koje zaista funkcioniraju — i njihove granice

Prva strategija je štednja u kratkoročnim državnim obveznicama ili oročenim depozitima po fiksnoj stopi iznad inflacije — no to zahtijeva da kamatna stopa koju banka nudi zaista premašuje stopu inflacije u tvojoj košarici, ne samo službenu. Krajem 2023. i u 2024. dio hrvatskih banaka nudilo je oročenja na 12 mjeseci između 3% i 3,5%, dok je realna inflacija za niskodohodovne grupe bila viša. Dakle, zaštita nije bila potpuna. Druga strategija je kupnja robe široke potrošnje unaprijed — tzv. „stockpiling” — koja smanjuje izloženost daljnjem rastu cijena, ali zahtijeva kapital koji velik dio kućanstava nema slobodan. Treća, i strukturalno najstabilnija, je diverzifikacija prihoda kroz indeksne fondove koji prate široko tržište. Realni povrati europskih dioničkih indeksa u dugom roku nadmašuju inflaciju — ali to vrijedi samo za horizont od najmanje sedam do deset godina, i to uz prihvaćanje kratkoročne volatilnosti. Nema strategije koja istovremeno čuva likvidnost, eliminirat rizik i garantira povrat iznad inflacije. Svaki financijski tekst koji ti obećava to troje laga najmanje u jednoj točki.